moja kćeri i moj sine. još dok budete pljuvali placentu, krenut će vam objašnjavati da se smisao ne treba tražiti. tada ostanite mirni, suzdržite smijeh. moguće da će vas bez pokreta, šapatom naoko prepunim mistične snagu, uvjeravati da se nemate čemu nadati i da si sve zajedno morate olakšati. čak i ako uspijete razumjeti, ostanite mirni, nemojte početi žaliti. u jednom skorom trenutku odvest ću vas na zeleno mjesto s ruševinama iznad mora. u daljini ćemo gledati ulaze u solane i suncem izmorene bijele stijene. ne mogu obećati da ćemo doći zimi, iako je tada pogled najjasniji. ponekad tim mjestom lutaju lisice koje se običavaju uspeti iz doline. ne znam što ih tjera tako visoko jer tu nema mesa niti strvine. možda i one ponekad trebaju hranu od soli, zraka i daljine. daleko, a tako blizu, snijeg i more se skoro dotiču i između sebe ostavljaju ničju zemlju, koja se iz daljne doimlje kao prijeteći val. bilo bi prigodno da samo šutimo. ako bude ljeto, možda ostanemo promatrati nebo i mjesec. ne mogu vam ponuditi utjehu da ćete spoznati, to se niti ne može. bitno je da u dalekom trenutku možete isključiti dio koji ne pripada slici koju ću vam pokazati.