u malom
nemjerljivom trenutku
stat će tvornica u mojoj koštanoj srži
posljednji radnik opterećen kisikom krenut će na put
bez proglasa
tek skoro ugušit će se tvar
u malom
nemjerljivom trenutku
u malom
nemjerljivom trenutku
zarobit će se misao
mahnito pokušati pobjeći
ili se suhoj spužvi
uz zadnju svjetlost
predati
+++++++++++++++++++++
mokri trag mojih ravnih stopala
na (tamnom) ulaštenom parketu
kalup je koji prašina spokojno preuzima i daje mu obris,
dinosaurusa svakodnevice.
ostanem skutren promatrajući proces fosilizacije
dok isparavaju kapi vode
dok djeca ispod prozora grakćući zovu majku
dok majka tjera djecu ispred oluje koja samo što nije
dok prve kapi negdje vani ubrzavaju korake
ne bojim se, ne bojim se,
same oluje
koliko stopa koje briše.
+++++++++++++++++++++
jeli smo naranče i jeftini keks
sladak, s malo čokolade.
razgovarali smo dugo i potvrđivali si stavove.
osluškivali smo svađe susjeda i gurali se za mjesto na većem kauču
s prekrivačem boje tanđerine.
vodili smo ljubav i poslijepodne spavali, ali
nismo vodili dnevnike niti zapisnike,
iako znam, sjećam se, vjeruj mi da si u jednom trenu rekla
ahaa, zašto ne, kad dođe vrijeme – djeca.
s prozora bih gledao japansku šljivu i pitao se zašto ju nitko ne bere
valjda refleks siromaha.
u tim danima mislim kao da je bilo više kiše,
ili je to do prozora prema samoboru
od kamo su stizali valovi koji su zapljuskivali našu malu kabinu.
to kabinu, ne rabim kao metaforu,
nego kao podsjetnik na predsoblje i drvo otrgnuto s broda
možda s onog jednog (ako želiš uzmi to kao metaforu) koji vezan poput seoskog psa
leži pod mostom.
+++++++++++++++++++++
moja probuđena čakra
stapa se s mir(is)om citrusa
i popustom dana
Marks,
Spencer,
3 sata
Filip,
Jakov
+++++++++++++++++++++
svijetlo siječnja
koje se topi na ruži anastazije
opravda prostor
naglasi hladnoću dana
+++++++++++++++++++++
uz cestom šivan rub grada,
rasprostrla se širokopojasna veza
sa svim lukama i sidrima svijeta
na lučkom doku
biram između debela mesa,
pičaka i sisa
signalom spasa pokrivena je ledina
autoput s četiri trake
noću tim koridorima lutaju pohotni mornari i
umorni vozači
pod svjetlom se presijavaju
spartanski stihovi
vienna/graz, not safe for work
mliječno svjetlo
šoping centra na limesu grada
kupa moje tijelo
uzorcima želje(z)nih konstrukcija
veselo taman tužno
produkcija uz dosta basa
control yourself
take only what you need from it
+++++++++++++++++++++
izokrenuti planinari
sišli su u tamnu nutrinu
zasutu kamenjem i dječjim smijehom
spremni na čovjeka đavla
iza njih ostaje čelična sajla
s dna su kistom, tiho
razgrnuli prašinu i kreacijsko tijesto
ekran plazma, prvi program, umalo vijest dana, uživo
fokus kamermana, michalengela
slika kažiprst i palac
koji visoko drže šesticu nagriženu karijesom
sa strane neizbježni femur nesretnika
od pamti.vijeka.
na kosti ucrtane dvije lijepe točke,
(i da kamerman ima stila, one bi postale malevich iz dubina)
zubni otisak rasutih ljudi, za sad bez ikakvih vrlina.
ugriz je desetljećima svakom malom izmjenom gena
postajao pravilniji i jači
ali još čekamo šiju koja nas može poklati jednim stiskom.
na tv-u nisu rekli da je zatvoreničkoj dilemi
opcija život u samo
materijala da se melje i sikće ostalo je malo
+++++++++++++++++++++