Šaljem emailove u nepoznato na izmišljene adrese. I brišem ih iz odlazne datoteke. Jednostavnije je nego puštati boce s porukom u more. Ovdje izmjena plime i oseke nikad nije tako jaka da odnese poruku na nepoznatu obalu, previše je zaljeva i otoka pa je jedino moguće da poruka dođe do kojeg susjeda. Kako da on razumije namjeru i očaj osobe koja pušta boce u more. Jučer sam poslao email na adresu sebisamomzadesetgodina na domeni tamo .com. Zanima me hoće li pronaći koga i kako će se osjećati kad vidi kratku poruku gdje se netko nada da je dobro. Šalju li se boce uopće drugima ili samo samom sebi odgođenom plimom.

Nakon tjedana šutnje
otišli bismo u lunapark
i sjeli u električne automobile
s kojima bismo se zalijetali jedno u drugo.
Iznad nas bi iskrila ukrasna rasvjeta,
padajući uz ritmični uzorak na magnetizirani podij
poput kometa u vlaškoj noći.
(iako nikad nisam dokučio matricu vlasnika Neba)
Glazba, prasak i krikovi djece ugasli bi svu žeđ
skupljenu na iritiranoj stjenci duše.